.

Hitovi: 78784

SVETI IVAN KENTSKI

svećenik, dobrotvor

(1390. - 1473.)

blagdan 23. prosinca

Sv. Ivan Kentski je dobio nadimak po svom rodnom gradu Kenty u krakovskoj nadbiskupiji. Bio je sin pobožnih i časnih roditelja Stanislava i Ane. Već od malena odlikovao se nevinošću, te lijepim i blagim ponašanjem. Postavši svećenik, još više je uznastojao oko kršćanske kreposti. Nekoliko je godina izvrsno vodio župu Ilkus. Dobro je iskorištavao dragocjeno vrijeme posvećujući se pastoralnom radu, osobito solidnim propovijedima, a ostatak bi vremena posvećivao studiju i molitvi. Jedno je vrijeme bio i profesor na Krakovskoj visokoj školi. 4 puta hodočastio je u Rim na grobove apostolskih prvaka, a isto tako da ondje počasti Apostolsku stolicu i izvrši čistilišnu pokoru već ovdje na zemlji. Veoma je gajio krepost djevičanske čistoće čuvajući se najbrižnije svega što bi je moglo povrijediti. Budno je pazio na čednost očiju. 35 godina pred smrt uzdržavao se je od mesa. Gajio je, dakle, sve one kreposti koje su danas, na žalost, na maloj cijeni, a ipak su tako kršćanske i od Krista preporučene. Nije zaboravio ni na ljubav prema bližnjemu koju je iskazivao neobičnom darežljivošću prema siromasima. Bio je pravi Svetac, bogat svim kršćanskim vrlinama. Treba se bojati da tko ne omalovaži takvu Svetost. Takvome bismo rekli s uvaženim teologom isusovcem p. Molinarijem da onaj koji bi smatrao suvišnim štovanje Svetaca ne bi imao osjećaj Katoličke Crkve. Dapače, pokazao da je pod utjecajem ideja koje su teološki neispravne.

Sveci su veliko bogatstvo Katoličke Crkve, stoga zaslužuju svaku čast i poštovanje. Budimo njihovi prijatelji, pa ćemo osjetiti blagoslov njihova primjera i zagovora. Pošto je ispunio tijek zemaljskoga života, pun zasluga preminuo je uoči Božića 1473.g. Papa Klement XIII. proglasio ga je Svetim, a poštuje se među prvim zaštitnicima Poljske i Litve. Nekoć mu se blagdan slavio 20. listopada, a sada po obnovljenom kalendaru 23. prosinca. Rimski časoslov ima tri himna njemu u čast.

Hitovi: 93611

VELIKO OBEĆANJE PRESVETOGA SRCA ISUSOVA sv.Margariti Alacoque:
„ Ja ti obećavam, u preobilju milosrđa moga Srca, da će moja svemoguća ljubav udijeliti
svima koji se pričeste u prvi petak, za devet mjeseci uzastopce, milost konačne ustrajnosti. Oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez Sakramenata, jer će im moje Srce u onome posljednjem času služiti kao sigurno utočište.“
POSTANITE APOSTOLI PRESVETOG SRCA ISOSOVA I UPOZNAJTE SA OVIM OBEĆANJEM ŠTO VIŠE LJUDI I TAKO SPASITE ŠTO VIŠE DUŠA A SEBI OSIGURAJTE SPASENJE!
Isus je rekao širiteljici ovog obećanja koju je nazivao apostolom njegovog milosrđa:
„ ko spasi jednu dušu osigurao je i svoju, a ti si ih spasila preko milijun“.
Zato Širite ovo obećanje i osigurajte Raj sebi i drugima!
Isus govori:
"Milosti Mog milosrđa crpe se jedinom posudom, a to je pouzdanje. Što se duša više pouzdaje, to
više dobiva. Neka se ne boji nijedna duša približiti Mi se, pa makar njezini grijesi bili crveni kao
skrlet."
Isus nam je dao po sv.Faustini Dnevnik i sliku svoga milosrđa. Isus govori:
"Najbolnije me ranjavaju grijesi nepouzdanja. Moje srce ranjava što čak ni odabrane duše ne razumiju koliko je veliko moje milosrđe... Sjećate se moje muke. Ako ne vjerujete mojim riječima, vjerujte barem Mojim ranama. O, kako Me boli što se duše tako malo sjedinjuju sa Mnom u sv. Pričesti. Čekam na duše, a one su tako ravnodušne prema Meni. Ljubim ih tako silno i iskreno, a one Mi ne vjeruju. Želim ih obasuti milostima. One ih, prezirno odbijaju. Ponašaju se prema Meni kao prema mrtvom, mada imam srce puno ljubavi i milosrđa. Kako bi spoznala barem djelomice Moju bol, zamisli najnježniju majku koja snažno voli svoju djecu. Pa ipak, djeca preziru majčinu ljubav. Promotri njezinu bol, nema nikog da je utješi. Blijeda je to slika i usporedba s Mojom ljubavlju. Duša nepouzdanjem razdire Moju nutrinu... Usprkos mojoj neiscrpnoj ljubavi, ne vjeruju Mi; čak im ni
Moja smrt nije dovoljna." U spisima č. sestre Beninje Konsolate: „Piši, moja Beninjo, apostole mojega Milosrđa, da je najglavnija stvar koja želim da se znade, da
sam ja sav ljubav i da je najveća bol koja se može zadati mojemu srcu – sumnjati u moju
dobrotu...Moje srce ne samo sažaljava nego se ono i raduje koliko god više ima da oprosti, samo ako ga ne smeta ljudska zloća...Kad bi ti samo znala što li bih ja uradio u jednoj duši, pa bila i puna nevolja, samo kad bi me pustila da radim!...Ja toliko ljubim duše! Kako se vatra hrani upaljivim stvarima, tako se moje milosrđe hrani time da liječi nevolje; i što ih nalazi više, to više raste, baš kao što i vatra više raste, što se više stvari baca u nju. Oh! moja Beninjo, kad bi se moglo shvatiti koliko ja ljubim ljude i koliko moje srce uživa u tome da se vjeruje ovoj ljubavi! Vjeruje joj se prevećmalo...preveć malo!...

Kad bi ljudi znali koliku nepravdu nanose Bogu sumnjajući u njegovu Dobrotu! Ma koliko bili veliki, golemi grijesi mojih stvorenja, ja sam uvijek spravan ne samo da ih oprostim nego i da sve zaboravim, samo ako se grešnici povrate k meni...“
„ ...Moja se ljubav hrani time što sažiše nevolje, i duša koja mi ih više donese, samo ako je srca skrušena i ponižena, ta mi je draža, jer mi daje više prigoda da vršim svoju službu dobrog Samaritanca. Evo što ti želim reći, moja Beninjo, a ja u malo riječi kažem mnogo: neka se duša nikada ne boji Boga, jer je Bog uvijek spravan da prema njoj bude milosrdan; i najveća je slast koju može osjetiti Srce tvoga Isusa, kad može svomu Vječnomu Ocu dovesti što veći broj grešnika. To su moje slave, moja Beninjo, to su moji biseri; oh! Ja toliko ljubim bijedne grešnike! Čuj, radosti moja, piši ovo:
Ako mi želiš mnogo ugoditi, vjeruj u moju Ljubav; ako hoćeš da mi ugodiš još više; vjeruj
više; a hoćeš li da mi najviše ugodiš, ne stavljaj granica toj vjeri u moju ljubav.“
Riječi koje je Isus objavio sv Katarini Sijenskoj:
„Griješnici koji u času smrti očajavaju o mojemu milosrđu, vrijeđaju me mnogo teže i nanose mi veću žalost s ovim negoli sa svim drugim počinjenim grijesima...Moje je Milosrđe neizmjerno veće nego svi grijesi koje bi moglo učiniti neko stvorenje.“
Riječi Majci Lujzi Margariti:
„ Svijet se smrzava, samoljublje guši srca, ljudi su se udaljili od ognjišta ljubavi i misle da su se udaljili od svoga Boga; ipak sam im ja – neizmjerna ljubav – vrlo blizu...Ja sam postao čovjekom da se ujedinim s čovjekom, umro sam da ga spasim. Moja žrtva bila je sasvim jaka da otkupi čovječanstvo, pače neizmjerno jača; ali čovjek, koji je stvoren slobodan, treba da sudjeluje u djelu svoga spasenja.
Preobilje mojih zasluga daje mu za to uspješnu milost, ali koliki li odbacuju moju milost! Tada ja uzmem neke duše, zaodjenem ih samim sobom, nastavljam u njima svoju Muku...i služeći se njima kao čistim kanalima, izlijevam po njima na ovaj svijet novi priliv milosti i oproštenja.“
Isto kako Isus nama sve oprašta i zaboravlja ako vjerujemo u njegovu ljubav, tako i od nas traži da i mi oprostimo i zaboravimo SVIMA koji su nam nanijeli bilo kakvu nepravdu da bi bili vrijedni njegove ljubavi.
Mir s vama!

Hitovi: 86050

SVETI HILARIJE iz POITIERSA

biskup i crkveni naučitelj

(315. - 367.)

spomendan 13. siječnja

Sv.Hilarije iz Poitiersa živio je u burno doba IV. stoljeća, kad su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji 325. godine osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, arijanci nisu mirovali, već su svoju zabludu širili dalje, a pridobivši za se i careve nemilo su progonili one koji su bili vjerni nicejskoj vjeroispovijesti i pravovjerju. Žrtva tih progona bio je i Sv.Hilarije, biskup Poitiersa u Galiji, današnjoj Francuskoj. On se rodio oko 315. godine u uglednoj poganskoj obitelji u Poitiersu. Uz njegovu kolijevku stajahu bogatstvo i moć, ono što svijet veoma mnogo cijeni. Kad je došao do uporabe razuma, dadoše ga u škole, pa je tako primio najveću izobrazbu svoga vremena. U zreloj dobi oženio se te imao kćerku.

Upoznavši kršćanstvo dao se sav na studij Svetog Pisma. Što se više u nj udubljivao, to je snažnije uviđao svu prazninu poganskoga pogleda na svijet. Kao čovjek koji je iskreno tražio istinu povukao je posljedice, pa se sa ženom i kćerkom dao krstiti i tako postao vatren kršćanin. Po sakramentima krštenja i Svete Potvrde primio je toliko nebeskoga svjetla da se svim silama stao boriti protiv poganstva i protiv arijanskog krivovjerja. Borio se ne samo riječima i spisima, već što je kudikamo važnije, i čitavim svojim neporočnim životom koji je bio u skladu s onim što je vjerovao. U kršćanskoj općini Poitiersa Sv.Hilarije je stekao toliki ugled da ga je Božji narod, nakon smrti svoga biskupa izabrao za njegova nasljednika i tako je Sv.Hilarije primio i puninu svećeništva i apostolske odgovornosti.

Njegova je žena, međutim, s njegovom privolom stupila u samostan. Kao biskup Sv.Hilarije se još više suprotstavljao krivovjernim arijancima. U otpalom biskupu grada Arlesa, Saturninu zadobio je najljućeg i najzlobnijega neprijatelja. Taj ga je na carskome dvoru oklevetao, pa ga je nasilni car Konstancij 359. godine prognao u Malu Aziju. No, Sv.Hilarija, biskup ni tu nije mirovao već se i dalje borio protiv zabluda. Proučavao je istočne Crkvene oce i povezao se s braniteljima pravovjerja na Istoku. Postao je veoma glasovit, pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerstvom, želio je svu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu, najviše zaslugom Sv.Hilarija bio osuđen i svrgnut.

Borbe i progoni pospješili su i smrt Sv.Hilarija iz Poitiersa i on umire 367. godine slavljen kao "Atanazije Zapada", naime, kao što je Sv.Atanazije bio prvoborac protiv arijanstva na Istoku, tako je Sv.Hilarije bio na Zapadu. Bio je dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetog Pisma. Glavno mu je djelo ''O Trojstvu'', u 12 knjiga, napisano u progonstvu, a po sudu mnogih to je najsolidnije djelo protiv arijanstva. Napisao je i vrijedan komentar Evanđelju Sv.Mateja, te ''Raspravu o Otajstvima''. To je djelo prevedno i na hrvatski jezik i objavljeno u sklopu zbirke ''Crkveni oci i pisci''. Sv.Hilarije iz Poitiersa bio je i pjesnik. Pjevao je himne. Njegova je velika zasluga što je upoznao vrijednost himna i prenio ga na latinsko Crkveno tlo. Papa Pio IX., na molbu pokrajinskoga sabora u Bordeauxu, proglasio je Sv.Hilarija iz Poitersa 1851.g. naučiteljem Crkve.

Hitovi: 121912

DEVETNICA Svetoj MARTI iz Betanije

(9 utoraka, po mogućnosti uz blagoslovljenu svijeću)

O, Sv.Marto, uzimam pribježište u tvojoj pomoći, uzdajući se u tebe da ćeš mi

pomoći u nevolji i podržati me u mojim iskušenjima. Tješi me u mojim

brigama i teškoćama, ponizno te molim. Uz veliku radost koja ti je ispunila srce

kad si u svom domu u Betaniji pružila utočište Spasitelju svijeta, molim te,

zagovaraj me i pomoli se za moju obitelj da sačuvamo Boga u svojim srcima i da

budemo pošteđeni oskudice, da zavrijedimo dobijanje lijeka protiv svog siromaštva, a

prije svega za onu brigu koja me trenutačno pritišće (navedi brigu ili poteškoću...)
Molim te Spasiteljice, u mojoj nevolji pobijedi teškoće, kao što si pobijedila zmaja sve

dok ti nije ležao pod nogama.

3 puta OČE NAŠ, 3 puta ZDRAVO MARIJO, 3 puta SLAVA OCU,

3 puta SVETA MARTO MOLI ZA NAS...

O, SVETA Krvi, strujo života, strujo snage, strujo ljubavi,
Ozdravi me, posveti me, spasi me. Amen

Savršeno pokajanje
Predragi Isuse, moj Božanski Spasitelju, umro si na križu iz ljubavi prema meni.

Silno mi je žao što sam Te vrijeđao, na Tvoju sam ljubav uzvraćao svojim grijesima.
Smiluj mi se, dobrostivo mi oprosti, i pomozi da nadalje odbijem svaki grijeh, a

Tebe ljubim svim srcem i svom dušom. Amen

Hitovi: 86553

Pobožnost BEZGREŠNOM Srcu MARIJINOM

(prvih pet subota u mjesecu)

Bezgrešno Srce Marijino

10. prosinca 1925 .g. Sv.Marija i dijete Isus su se pojavili sestri Luciji. Dijete Isus je govorio: ''Smiluj se Srcu tvoje Najsvetije Majke. Pokriveno je trnjem kojim ga nezahvalni ljudi bodu svakog momenta, nema nikoga da to trnje makne djelima odštete.'' Onda je Marija rekla: ''Kćeri, pogledaj moje Srce okruženo trnjem kojim ga nezahvalni ljudi bodu svetogrđima. Ti me barem pokušavaš utješiti. Reci da ja obećajem pomoć u smrtnom času, sa svim milostima potrebnim za spasenje, svima onima koji, prve subote pet mjeseci zaredom idu na:

ispovijed
pričest
mole 5 desetki krunice

provedu u mojem društvu 15 minuta meditirajući o krunici sa namjerom da mi daju odštetu.

15. veljače 1926.g. dijete Isus se je ponovno pojavilo Luciji, pitao je da li je raširila Pobožnost Bezgrešnom Srcu Marijinom. Rekao je: ''Ispovijedati se može 8 dana prije ili poslije prve subote, ako su u milosti kad primaju pričest, i imaju namjeru da daju odštetu Bezgrešnom Srcu Marijinom. Ako zaborave, mogu to napomenuti u idućoj ispovijedi, ali moraju ići na ispovijed čim mognu.

Posveta Srcu Marijinu

Presveta Djevice i preljubezna Majko Isusova i Majko naša! Puni djetinje ljubavi i sućuti dolazimo k tebi sa željom, da te svojom ljubavlju i zahvalnošću utješimo i zadovoljimo za sve uvrede, kojima zaslijepljeni grešnici probadaju tvoje majčinsko Srce. Oprosti svima bijednim ljudima, a i nama, koji smo također toliko puta vrijeđali tebe i božansko Srce tvoga Sina. Primi našu zahvalnost, našu vjeru, naše pouzdanje i našu ljubav za sve one, koji su ti nezahvalni, koji su nevjerni, koji se ne uzdaju u te i ne ljube te. Da zadovoljimo za te uvrede i nezahvalnosti, rado primamo iz Božje ruke sve životne poteškoće i žrtve i sve to prikazujemo tvom bezgrešnom Srcu za obraćenje grešnika. Otvori nam svoje predobro Srce, da u njemu nađemo utočište i spas. Učini, da ne vrijeđamo više dragoga Boga, koji je već previše vrijeđan. Daj, da po zaslugama tvoga Srca, ostanemo vazda vjerni tvomu Sinu i da nasljedujemo tvoje neokaljano Srce u čistoći, u poniznosti, u dobroti, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prečisto Srce Marijino, budi nam utočište sada i na času naše smrti. Amen

Molitva za grešnike, koju je anđeo naučio djecu u Fatimi:

Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti! Ponizno te molim i darujem ti predragocjeno tijelo, krv, dušu i božanstvo Isusa Krista, koji je prisutan u svim svetohraništima širom svijeta, kao naknadu za sve uvrede, svetogrđa i nemarnosti, kojima te vrijeđaju ljudi. Po neizmjernim zaslugama njegovapresvetoga Srca i neokaljanoga Srca Marijina molim te, obrati jadne grešnike!

Hitovi: 94343

ŽIVOTNI PUT SVETOG LEOPOLDA

Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, slikovitu gradiću na sjevernoj obali prekrasnog zaljeva Boke Kotorske, na krajnjem jugu Dalmacije (u to doba Hrvatska). Bio je dvanaesto dijete Petra Mandića i grofice Karoline Carević. Njegovi roditelji bili su gorljivi katolici. Zbog promjenjivih političkih prilika njihovo je bogatstvo iz prošlosti nestajalo. Naročito je majka, iz grofovske obitelji, nosila plemenite kršćanske osjećaje. Kasnije će blaženik o njoj potvrditi: "Moja majka je bila neobično pobožna. Upravo njoj na poseban način dugujem ono što jesam" (AVP, cart. IX, br. 16; u PB, str. 9). Otac mu je bio "svet čovjek" koji je išao na misu i pričešćivao se svakog jutra. Bogdanovo djetinjstvo bilo je primjer redovnog stanja. Uspješno je pohađao osnovne škole u rodnom kraju. Popodne je odlazio u samostan na privatnu poduku kod male braće kapucina. Sudjelovao je u igrama svojih vršnjaka, ali se često rado udaljio da bi ostao sabran u molitvi. Jedna njegova vršnjakinja ovako ga se sjeća: "Bio je vrlo inteligentan i veoma predan u učenju. Bio je toliko dobar i pobožan. Njegov život je bila kuća, crkva, škola" (PA, str. 337).

Kao dječak želio je biti fratar i ispovjednik
U osmoj godini osjeti po prvi put kako se zacrtava njegovo zvanje: "Kad odrastem želim postati fratar i ispovjednik te širiti milosrđe i dobrotu s dušama grešnika" (AVP, cart. T, br. 4). Nešto kasnije odabrao je Kapucinski red koji je dobro poznavao jer su oni imali mali gostinjac u Herceg Novom u koji je mali Bogdan navraćao ministrirati. Sa 16 godina napustio je roditeljsku kuću i ušao u kapucinsko venecijansko sjemenište u Udinama. U Udinama je ostao 2 godine, a kasnije mu njegova ozbiljnost i zalaganje otvoriše vrata novicijata Bassano del Grappa. Dobio, je ime fra Leopold, a nakon godine dana novicijata položio je svoje prve zavjete 3. svibnja 1885. Kasnije se radi studija filozofije preselio u Padovu gdje je 28. listopada 1888. položio svečane zavjete. Pošto je završio studij filozofije, bio je prebačen u Veneciju radi studija teologije. Tu je prionuo svim zanosom svog misionarskog srca ne samo teološkoj pripremi, već i studiju slavenskih jezika. 20. rujna 1890. zaređen je za svećenika. Odmah je pretpostavljenima izrazio svoje žarke misionarske težnje, no, uzevši u obzir njegovu slabašnu konstituciju, oni nisu u tom trenutku pomišljali da mu usliše molbu. Blaženik se pokorio u poslušnosti, te se u međuvremenu posvetio ispovijedanju. Tako je počelo njegovo djelovanje tihog apostolata u ispovjedaonici, i žrtve za povratak odijeljene braće u katoličko jedinstvo. (usp. AVP, autografi, br. 52)

Prve godine svećeničkog djelovanja
Godine 1897. izgledalo je da će se konačno ostvariti njegov misionarski san. Bio je poslan za starješinu u samostan u Zadru. Tamo je pošao pun radosti, i kad se već njegovo misionarsko djelovanje počelo zapažati u provinciji, poslušnost ga pozva ponovo u Veneciju. 1905. otvorio mu se put prema Istoku: imenovan je za vikara u samostanu u Kopru. No, njegov apostolat bijaše kratak jer je nanovo bio premješten u Veneciju, najprije kao ispovjednik u Thiene, a kasnije od 1910. do 1914. kao direktor studenata i predavač patrologije. Za vrijeme I. svjetskog rata vlada je izdala naređenje kojim se pozivaju svi stranci u Italiji da prihvate talijansko državljanstvo, inače će biti internirani južno od Firence. Otac Leopold nije se htio odreći hrvatskog državljanstva odgovarajući na optužbe: "Krv nije voda, krv se ne može izdati" (PB, str. 30). Više je volio biti interniran. Pošto je, međutim, završen rat, vratio se odmah u Padovu.

Ispovjednik u Padovi

Padova je bila mjesto njegova poslanja i njegove svetosti. Od 1918, do 1942. u ovom gradu on je djelovao bez prekida, u tišini i silno plodonosno u ispovjedničkoj službi. To potkrijepljuje slijedeći podatak. Nakon pripajanja Rijeke Italiji 1923. godine samostan B.D.M. koji je pripadao hrvatskim kapucinima pripao je venecijanskim kapucinima. Tamo je bio poslan i otac Leopold da pripomogne kod ispovijedanja Hrvata. Otac Leopold prihvatio je pun radosti odluku pretpostavljenih. Medutim, mnoge ugledne ličnosti Padove činile su pritisak na biskupa i kapucinskog provincijala želeći da se po svaku cijenu vrati na svoje mjesto. Veoma pokoran pretpostavljenima, otac Leopold je shvatio da se Božja volja, koja je htjela da bude misionar, vršila u Padovi, da su njegov Istok bile duše pokajnika koje su pristupale njegovoj ispovjedaonici (AVP, autografi, br. 44).

Svetac milosrđa Božjeg

Cijeli je svoj život i svoju energiju istrošio u ispovjedaonici. Njegov dan je počinjao sa svetom misom koja mu je bila središte cijelog dana. Odmah poslije mise upućivao bi se u svoju ispovjedničku sobicu gdje je boravio sve do ručka. Nakon ručka nastavljao bi sve do večeri. U slobodnim trenucima klekao bi na klecalo u ispovjedaonici ili ispred Marijinog oltara i molio (usp. AVP, cart. IX, br. 65). Uvečer bi se povlačio u malu samostansku kapelicu gdje je produžavao svoju molitvu sve do kasno u noć. Tko bi ga pozivao da ide spavati odgovarao je: "Moram činiti pokoru za moje pokornike" (AVP, cart. I, br. 12). To je bio njegov dnevni red, bez prestanka, sve do smrti 30. srpnja 1942. Sjećanje na njega, na dobro koje je činio neprestano se povećavalo. God. 1946. otvoren je informativni biskupski proces za proglašenje blaženim, a 1963. svečani apostolski postupak. Iste godine prenešeni su posmrtni ostaci s gradskog groblja u kapelu blizu ispovjedničke sobice kapucinskog samostana. Godine 1973. povoljno je zaključen postupak o herojskoj veličini njegovih kreposti. 2. svibnja 1976. papa Pavao VI. svečano ga je proglasio blaženim a papa Ivan Pavao II. 15. listopada 1983. svetim. Njegov liturgijski spomen slavi se 12. svibnja

Hitovi: 78467

SVETI EUGEN I.

papa

(654. - 657.)

spomendan 2. lipnja

Sv.Eugen I. je rođen u Rimu. Dok je Papa Martin I. bio u zatočeništvu na Krimu, rimski je kler  izabrao Eugena I. za rimskog biskupa 10. kolovoza 654. godine. Bizant je forsirao izbor novoga Pape, koji će biti privržen njegovoj politici.  U početku Papa Eugen I. nije imao hrabrosti otvoreno se suprotstaviti carigradskom patrijarhu, koji je bio proglašen heretikom. Izgledalo je da će radi mira popustiti težnjama cara Konstanta II. Bilo je neizvjesno, no nikad nije pristao uz herezu. Umro je  2. lipnja 657. godine i pokopan u Crkvi Sv.Petra u Rimu. Uskoro nakon smrti proglašen je Svetim.