.

Hitovi: 4387

Današnji se blagdan zove Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom.

Upoznajmo bolje ovaj blagdan.
Blagdan Prikazanja Gospodinova 2. veljače, koji se slavi na 40. dan nakon Božića, ima za predmet one biblijske događaje u jeruzalemskom hramu, koji su izneseni u Lk 2,22-39 i kod kojih je Isus više u središtu od svoje Majke. Ovaj blagdan zajedno s blagdanom Navještenje Gospodinovo (Blagovijest) svojim sadržajem pripada grupi božićnih blagdana izvan božićnog blagdanskog kruga. Prema starozavjetnim kultskim propisima o čišćenju (Lev 12,1-2) žena je vrijedila nakon rođenja dječaka 40 dana, a nakon rođenja djevojčice 80 dana kao nečista i morala je nakon toga predati svećeniku ovcu i goluba, ako je bila siromašna, samo dva goluba kao okajnicu. „Neka on (svećenik) to

prinese pred Jahvom i nad njom izvrši obred pomirenja. Tako će ona biti očišćena...“ Prvorođeni je dječak vrijedio kao Gospodinova svojina (Izl 13,2) morao se donijeti pred Gospodina (Izl 13,12) i otkupiti novčanom žrtvom (Br 18,16). Primjereno tim propisima donijeli su Marija i Josip Isusa u hram, Marija je pritom predala i žrtvu za svoje „očišćenje“ i otkupninu za svoga Prvorođenca.
Što se tiče nastanka toga s tim povezanog blagdana, može se razlikovati istočnu (Jeruzalem) i zapadnu (Rim) sastavnicu o podrijetlu blagdana. Iz Jeruzalema izvještava hodočasnica Eterija oko 400., da se 40. dana nakon Epifanije, tada jedini blagdan Isusova rođenja, dakle 14. veljače, slavio velikim blagdanskim slavljem. Kod crkve uskrsnuća održavala bi se velika procesija, a svećenik i biskup tumačili bi u svojim propovijedima događaje iz Lk 2,22-39. Svečanosti su se završavale misom. Dok Eterija još spominje mala imena za blagdan, oko sredine 5. stoljeća pojavljuje se kao Blagdan susreta (gr. Hypapante), koji već poznaje procesiju svjetla. To ime blagdana želi podsjetiti na to kako je Isus prvi put u hramu svoga Oca i u njemu susreće Šimuna i Anu.
U Rimu je blagdansko slavlje poznato već sredinom 5. stoljeća Prema kasnijim svjedočanstvima s tim se 40. danom nakon Božića razvila također procesija svjetla, koja je trebala potisnuti staru pogansku procesiju pomirenja, koja se svake pete godine držala početkom veljače kao gradska procesija (Amburbale). Na taj pokornički karakter podsjećala je još do 1960. godine propisana ljubičasta boja liturgijskog ruha. Ta kod kršćanske procesije nošena svjetla podsjećaju na to kako je Šimun na taj dan Isusa nazvao: „Svjetlost na prosvjetljenje narodâ“ (Lk 2,32). Blagoslov pritom nošenih svjetiljki nastao je u Galiji još prije prijelaza tisućljeća.
Blagoslov svjetla i procesija svjetla vodile su i do hrvatskog označavanja Svijećnica, koja malo izriče o pravoj tematici blagdana. Također sve do 1969. godine službeno je ime ovog blagdana bilo je Očišćenje Blažene Djevice Marije (Purificatio Beatae Mariae Virginis). Na ovaj naziv treba se gledati kao najnesretnije i najnejasnije, jer je Marija zacijelo prema nauci Crkve u svakom pogledu bez grijeha. U povijesnom komentaru o novom Općem rimskom kalendaru iz 1969. godine, gdje su zabilježene pojedine promjene, kaže se za 2. veljače: „Čišćenje Marijino. Mijenja se ime toga blagdana. On se zove Prikazanje Gospodinovo. Tako postaje jasno da se radi o Gospodnjem blagdanu.“
Blagoslov svijeća prije blagdanske mise obavlja se prema još uvijek važećem misalu na dva načina. Kod prvoga zajednica se okupi „u manjoj crkvi ili na drugom prikladnu mjestu izvan crkve ka kojoj kreće ophod. Vjernici drže u rukama nezapaljene svijeće“ (1). Nakon dolaska svećenika, koji nosi bijelo ruho, pale se svijeće i pjeva se antifona: „Evo, Gospodin će naš sa snagom doći i prosvijetlit će oči slugu svojih, aleluja.“ Ali se može izabrati također druga odgovarajuća pjesma. Svećenik pozdravi zajednicu i uvodi je u smisao blagdanske liturgije. Onda blagoslivlja svijeće, pri čemu od dva teksta molitve može izabrati jedan. U prvom se kaže s obzirom na starcu Šimunu darovano Kristovo objavljenje kao „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“: „Blagoslovi ove svijeće i usliši molitve svoga naroda, koji se sastao da ih ponese na slavu tvoga imena: daj nam ići putem vjere i ljubavi, dok ne prispijemo k tebi, Svjetlu neugasivu.“ Nakon škropljenja blagoslovljenom vodom procesija se uz pjesmu uputi prema crkvi, pri čemu se pjeva Šimunov hvalospjev ili druga prikladna pjesma. Drugi se način blagoslova svijeća razlikuje od prvog samo po tome što je umjesto procesije predviđen samo svečani ulaz svećenika i nekoliko predstavnika zajednice. Polazna je točka „prikladno mjesto - bilo pred vratima, bilo u samoj crkvi - tako da većina vjernika može sudjelovati u obredu“ (9). Ovdje slijedi uvod i blagoslov svijeća, a onda svečani ophod k oltaru. Također je kod te pojednostavljene forme predviđeno da vjernici drže u rukama zapaljene svijeće.