Duh Sveti je u kršćanskom vjerovanju Treća božanska osoba. Kršćani vjeruju u jednoga Boga koji je osoban, čak troosobni i ima svoje ime i to: Otac, Sin i Duh Sveti. Poput prve i druge božanske osobe gdje se osobnost lakše shvaća, i Duh Sveti je osoba. Zato se kršćani njemu kao osobi obraćaju posebno u svečanim i tradicijom bogatim molitvama: »O dođi, Stvorče Duše Svet«, odnosno molitvom: »Dođi, Duše Presveti«. On je u isto vrijeme i Bog, u svemu jednak Ocu i Sinu. Duh Sveti prožima i povezuje jer se na poseban način prepoznaje u ljubavi kojom Otac ljubi Sina i kojom Sin ljubi Oca. Tako je Duh Sveti vez ljubavi Boga i čovjeka, nevidljivog i vidljivog, nebeskog i božanskog. Bog je duh i čovjek ga ne može vidjeti svojim naravnim moćima. Ipak, Oca i Sina se može lakše doživjeti i predočiti jer o tome postoje paralelne riječi i iskustva u ljudskim osobama. Međutim, kod Treće božanske osobe ni to ne pomaže jer je govor o onom najduhovnijem u Bogu, a za to nemamo paralelnih slika u materijalnom svijetu u kojem čovjek živi. Može se o njemu govoriti tek u slikama.
Isus je došao na svijet da nam donese spasenje, Božji život, život u Duhu Svetom. Poslije Isusova djela spasenja, Duhu Svetom je povjereno da svakog čovjeka i cijeli svijet uvede u to spasenje. Zato je sadašnje vrijeme, Vrijeme, Era Duha Svetoga.
Isus je na Posljednjoj večeri u ozračju intimnosti rekao apostolima: "Bolje je za vas da ja odem. Ako ne odem Duh neće doći, ako li odem, poslat ću ga k vama."
I – Duh Sveti je najveći plod spasenja:
a) Duh Sveti je Duh Istine. Upućuje nas u svu Isusovu Istinu. Isus je govorio apostolima da mnogo toga "sada ne mogu razumjeti, ali će razumjeti kasnije, kada dođe Duh Sveti". Čovjek ne može razumjeti Božjih tajna, ni sebe, ni svoga života, ni događaja u povijesti ako mu Bog ne dadne svoga Duha. Apostoli su kroz tri godine druženja s Isusom jedva što razumjeli od onoga što im je govorio. Poslije, Duhom prosvijetljeni, sve razumiju.
b) Duh Sveti je Tješitelj. On tješi, jača, ohrabruje. On ne oduzima križa, ne osigurava lagodan život, ali nas djelotvorno uvjerava kako su sve patnje dragocjene, kako nas preobražavaju. Tako one prestaje biti gorke i čovjek, iako uvijek teške. Snaga Duha Svetoga omogućuje čovjeku da ne malakše, da nosi križ smireno, strpljivo i s ljubavlju.
c) Duh Sveti je Branitelj. U nama pobjeđuje Zloga. Raskrinkava njegove zamke i prijevare. Daje nam mir i sigurnost. Čovjek, ispunjen Duhom Braniteljem, iako slabo stvorenje, osjeća se zaštićenim, poput djeteta bezbrižan. Zli mu ništa ne može nauditi.
II - Duh Sveti je uvijek prisutan:
a) U djelu stvaranja kao izričaj Božje Dobrote. "Lebdio je nad vodama" i rađao život.
b) Upravljao je poviješću svijeta.
c) Određivao povijest Izabranog naroda.
d) U punini vremena osjenio krilo Djevice Marije da je mogla začeti i roditi Sina Božjega.
e) U Duhu Svetom Otac je na Jordanu objavio Isusa kao Ljubljenog Sina u kome je sva njegova milina. Duh Sveti je nadahnjivao i poticao Isusa: da ide u pustinju, da propovijeda, da čini čudesa, da liječi, da izgoni đavle, da prihvati i najstrašniju smrt iz ljubavi. Duh Sveti ga je uskrisio, proslavio, uveo u Očev život.
Otac daje Duha Svoga svakome: svecu i grešniku, vjerniku i nevjerniku, shizmatiku i heretiku. Njegovo djelovanje nije vezano uz vanjske znakove. Duh puše gdje hoće, kada hoće i kako hoće - kaže sam Isus.
No Duh je na posebni način djeluje u Crkvi. Crkva se rodila dolaskom Duha Svetoga. Duh Sveti je duša Crkve. On je oživljuje, nadahnjuje, oplođuje i vodi. Napose je djelotvoran u sakramentima: U krštenju postajemo djeca Božja, baštinici Božjeg života, članovi Božjeg naroda. U potvrdi daje nam se Duh da u životnoj borbi sačuvamo Božji život, to je ljubav. U Euharistiji pretvara stvorenu materiju u Tijelo i Krv Sina Božjega. A nas po njoj sjedinjuje s Njim. U ispovijedi oprašta grijehe, daje slobodu od zla i sigurnost, da smo, unatoč prošlim grijesima, voljena djeca Božja. U pomazanju nas čini dionicima Kristove patnje i pobjede. U svetom redu posvećuje i svećenikovu osobu i druge po njemu. U ženidbi daje bračnim drugovima snagu da duh bude jači od tijela, ljubav jača od sebičnosti, da daju djeci ne samo tjelesni, nego i duhovni, Božji život.
Po sakramentima Isus Crkvu svoju Zaručnicu oživljuje, uljepšava, čini je podatljivom njegovim zahvatima, ispunja je Božjim životom; oplođuje je da može rađati Božju djecu. Kako je Crkva ljudska zajednica slabih, krhkih i nestalnih ljudi, Duh Sveti je oživljuje, pridiže, čisti, jača, čuva od ovozemaljskog shvaćanja života; mijenja je, preobražava; potiče je da ide putovima Božjim; da se usavršava; da bude sve sličnija Isusu, svome Zaručniku.
Kao što Duh Sveti oživljuje cijelu Crkvu, tako oživljuje, prosvjetljuje, potiče i vodi svakog njezinog člana. Duh Sveti, dakle, oblikuje i moj život! Prisutan je u mom životu po sakramentima, po dobrim djelima, molitvama, žrtvama. Nadahnjuje me, potiče, jača. Sve što se u meni i oko mene zbiva upravlja prema Cilju. U svjetlu vjere otkrivam djelovanje Duha na svakom mom koraku, u svakom trenutku, u svim prilikama i neprilikama, u svim događajima i doživljajima. On djeluje na najrazličitije načine... Najveća je mudrost života prepoznati prisutnost Duha Sveto, znati surađivati s Njim, prepuštati se njegovom blagotvornom djelovanju.
Pedesetnica
Kad je, napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: "Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi - svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja." Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: "Što bi to moglo biti?" Drugi su pak, podrugujući se, govorili: "Slatkog su se vina ponapili!" (Dj 2,1-13)
Danas je pedeseti dan od Isusovog uskrsnuća. Zato se ovaj blagdan uz naziv Duhovi naziva i Pedesetnica (grčki: pentekostes). Današnjim danom toliko je toga započelo, dobilo svoju puninu i svoj smisao. Današnji dan je toliki zaokret u povijesti čovječanstva. Smisao ovog događaja je višestruk:
1. eshatološki dar - primanje Duha Svetoga: u Starome su Zavjetu samo neki pojedinci bili obdareni Duhom Božjim, Duhom Svetim, npr., Mojsije, neki kraljevi, proroci. U knjizi Brojeva čitamo veliki Mojsijev vapaj-molitvu: "Oh kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga Duha!" (Br 11,29). Taj Mojsijev vapaj Bog je preko proroka Jela pretvorio u obećanje: "Izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši će mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one" (Jl 3,1-2). To što je Mojsije želio, a Joel navijestio danas se , pedeseti dan nakon Isusovog uskrsnuća, dogodilo! Petar se u svom tumačenju poziva upravo na proroka Joela pokazujući da događaj Duhova ispunja Božja obećanja: u posljednjim danima Duh Sveti bit će darovan svima (usp. Ez 36,27: "Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i vršite moje naredbe"). No, u ovom događaju ostvaruje se osobito ono što je Isus rekao na dan svoga Uzašašća: "vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim" (Dj 1,5), a osobito njegova riječ iz evanđelja: "Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor" (Lk 24,49).
2. kruna Kristove pashe-proslave: prema prvoj apostolskoj (Petrovoj) katehezi-pouci, Krist - koji je bio mrtav, koji je uskrsnuo i koji je uzvišen - dovršuje svoje djelo dajući svoga Duha Svetoga apostolskoj zajednici. Tako čitamo u Djelima: "Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate" (Dj 2,32-33). Prema tome, današnji događaj ispunjenja apostola Duhom Svetim vrhunac je i punina Kristove Pashe, njegove proslave. Isus je svoje djelo doveo do punine. Kao da je sve njegovo djelo bilo usmjereno k ovom današnjem događaju.
3. okupljanje mesijanske zajednice: Bog je preko proroka naviještao da će razasuti iz njegova naroda biti opet sabrani: "Izmijenit ću udes vaš i sabrati vas iz svih naroda i sa svih mjesta" (Jr 29,14). Nova će se zajednica sabrati oko Jahve Boga: "Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje; s njima su slijepci i hromi, trudnice i rodilje; vraća se velika zajednica" (Jr 31,9). Tu je i veličanstvena vizija-navještaj Izaije proroka: "Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze" (Iz 60,4). Tako Duhovi, događanje današnjega dana, ostvaruju u Jeruzalemu jedinstvo Židova i svih naroda: oni se priklanjaju nauci apostola i imaju zajedništvo (v. Dj 2,42sl). Ovo jedan rođenja ili nastanka Isusove zajednice - Crkve.
4. zajednica otvorena svim narodima: Duh Sveti je darovan radi svjedočanstva koje treba pronijeti do kraja zemlje: "primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1,8). Čudo slušanja naglašava da se prva mesijanska zajednica proširuje na sve narode: "svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja" (2,11). Osobito tzv. Duhovi pogana čine to konačno očitim: "Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga" (10,44-45). Razdor koji se dogodio u Babilonu (Post 11,1-9) ovdje nalazi svoju antitezu i svoj konačni kraj.
5. početak poslanja: Duhovi koji okupljaju mesijansku zajednicu ujedno su polazište i njezina poslanja. Petrov govor prvi je čin toga poslanja. Uz tumačenje samog događaja Petar će odmah zakoraknuti putem svjedočenja kako je njemu i ostalima rekao Isus bit ćete mi svjedoci (1,8): "Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom" (2,36). A na pitanje slušateljstva: što nam je činiti, Petar će spremno i precizno odgovoriti: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš" (2,38-39). Djela će apostolska pokazati kako se Isusova poruka nezaustavljivo širi. Počinje u Jeruzalemu, a završava u središtu tada poznatoga svijeta, u Rimu. Čitamo: "Tako stigosmo u Rim" (28,14). Nije to neka slučajna natuknica nego riječ koja pokazuje da je evanđelje već stiglo do kraja zemlje kako je to Isus nagovijestio apostolima (1,8). Zato taj izraz ima svoju teološku dubinu i značenje. A ondje, u Rimu, Pavao je "propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano" (28,31).
Iz svega ovoga vidimo i zaključujemo da vanjska strana bogojavljenja može biti prolazna, ali dar Duha Svetoga je konačan. Od ovoga događaja nalazimo se u eri Duha Svetoga!
Govoriti o Duhu Svetom može se samo iz iskustva Duha. Izvan iskustva on je posve nedohvatljiv i nerazumljiv, dalek i stran. Zato nije čudnovato da mnogi kršćani nikada niti ne pomišljaju na Duha Svetoga. A da bi se doživjelo iskustvo Duha, treba ići biblijskim putem.
Prvi korak u iskustvu Duha jest čovjekov osobni susret i odnos prema Božjoj riječi. Taj susret s riječju Božjom može biti veoma dramatičan zbog radikalnosti riječi o kojoj se mora razmišljati (v. Lk 1,29), pa i pitati (1,34), da bi se tek nakon toga dalo svoj pristanak i potpuno se izručiti istoj riječi (1,38). Jer sve što Bog čini, on to čini u sili i snazi Duha Svetoga, počevši od stvaranja svijeta, preko proroka, a osobito kroz Isusa Krista i apostole. Zato nam je dragocjeno upravo to Marijino vjerničko iskustvo susreta s riječju Božjom i djelovanja Duha Svetoga u njezinom životu. Za Lukino evanđelje (Lk 1,26-38) i njegova Djela (Dj 1,14), koji su na jedinstven način spisi Duha Svetoga, Marija stoji na početku oba spisa u stavu osluškivanja riječi Božje, prihvaćanja iste riječi i u iščekivanju djelovanja Duha Svetoga.
Druga važna stvar jest da je potrebno obraćenje (pokajanje) kao odgovor prihvaćanja riječi Božje. To se očitovalo u iskustvu prvih Petrovih slušatelja, očitovalo se u Kornelijevoj kući (Dj 10,44-46). To nam pokazuje da nije dovoljno samo čuti ili poznavati riječ Božju. Važno je na tu riječ odgovoriti svojim osobnim stavom prihvaćanja te riječi. Tada se daje prostor Duhu Svetom da može djelovati u našem životu. Upravo će on izvesti u nama tu milost obraćenja.
Očito je koliko čovjek mora u sebi nositi tu glad u žeđ za Bogom. Već u Am 8,11 čitamo da će Bog poslati glad i žeđ za slušanjem njegove riječi. Isus će nas direktno pozvati: "Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!" (Iv 7,37-38). Sam će evanđelist tumačiti da Isus govori o Duhu Svetom. Dakle, treba Božju riječ upijati u sebe, kao što se voda pije. Kao što bez vode nema života, tako ni bez Duha Svetoga nema u nama života.
Iskustvo apostola pokazat će nam što Duh Sveti čini u životu čovjeka. Prva stvar koja se apostolima dogodila kad su primili Duha Svetoga jest to da su slavili Boga: "Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti" (Dj 2,4), a malo kasnije se kaže: "svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja" (2,11). To znači da im je Duh Sveti otvorio oči za Božju dobrotu u svijetu. Mi ne opažamo Božju nazočnost, naprotiv, često se pitamo - kad vidimo zlo koje se događa - gdje je Bog? Ili zašto Bog dopušta tolika zla? Na taj način okrivljavamo Boga za zlo koje drugi čine. Tek u milosti Duha Svetoga možemo doživjeti da je Bog beskrajno dobar, da smo od njega ljubljeni i da je sasvim uz nas.
Druga velika i važna stvar koja se apostolima dogodila po primanju Duha Svetoga jest to da su snagom Duha postali svjedoci Isusa Krista. Sam im je Isus rekao na dan Uzašašća: "primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (1,8). Bez snage Duha Svetoga nemoguće je svjedočiti za Isusa Krista. Znamo kako su apostoli bili krhki i slomili se u trenutku kad je Isus bio uhvaćen i odbačen. Ne samo da je bio odbačen od neprijatelja, nego bio je odbačen i ostavljen i od samih apostola. No, kad su primili Duha Svetoga tada se u njima sve promijenilo. Petar će s punim pravom moći naviještati Isusa i onda reći: "Svi smo mi tomu svjedoci" (2,32). No, osobito je važno da i u trenucima teškoća oni ne prestaju svjedočiti. Kad su im prijetili i zapovjedili da ne govore u Isusovo Ime (4,18), Petar će odgovoriti: "Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo" (4,19-20). Osobito će dojmljivo biti Petrovo iskustvo svjedočenja: "mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju" (5,32) i radost nakon što su ih išibali: "Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime" (5,41). Ni to ih nije spriječilo da propovijedaju o Isusu i da svjedoče za njega, nego su "svaki dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa" (5,42).
Treća važna stvar koja se dogodila apostolima jest osjećaj zajedništva, osjećaj crkvenosti. Zato je Petar mogao reći: mi smo svjedoci tih događaja, ili zaključismo Duh Sveti i mi (15,28). Naime, znamo koliko su apostoli bili samo ljudi, međusobno razjedinjeni i koliko su se borili za prva mjesta (v. npr. Mk 10,35sl). U naravi je čovjeka da tako reagira. Ali u naravi je vjernika, jer je vođen Duhom Svetim, da osjeća povezanost i zajedništvo s drugima koji vjeruju.
U tom kontekstu možemo promatrati i ono što Duh Sveti čini preko vjernika, a očituje se kao darovi i plodovi Duha. Sve darove Duha možemo staviti pod zajednički nazivnik služenja. I opet, u naravi je čovjeka da drugima gospodari, da se postavlja iznad drugih ljudi, da im nameće svoju volju. Ako to uspije, osjećat će nadmoć prema ljudima, a ako to ne uspije ostvariti tada će u sebi nositi kompleks manje vrijednosti i bit će vječno nezadovoljan. No, sasvim je drugačije ako čovjek djeluje pod nadahnućem Duha Svetoga: on će svoj život pretvoriti u život služenja drugima. Služenje je zapravo osjećaj za drugoga, prepoznati potrebe drugoga. Beskrajno je mnogo područja u životu koji se može pretvoriti u blagoslovljeno služenje, a ne tiransko gospodarenje. To je duh Isusa Krista. Ako čovjek u sebe upija Isusovu riječ, tada će biti sposoban živjeti blagoslovljenim životom ispunjenja Duhom Svetim. Ako se Isusova riječ ne upija u sebe, tada život postaje beskrajno prazan.
Duha Svetoga doživljavamo osobito kroz njegove plodove: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost (v. Gal 5,22-23). Plodovi su ponajprije plodovi ili rezultati vjere u našem životu. A onda, oni su izvor novog blagoslova za ljude s kojima živimo.
Kršćanska ljubav odgovor je na zlo onih koji nas mrze. Isus nam kaže: "Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone" (Mt 5,44). To je osobitost kršćanstva (Mt 5,20: perisseu,sh; Mt 5,47: perisso.n). A to je djelo Duha Svetoga u našem životu.
Kršćanska radost je odgovor na progonjenost zbog Isusa i njegove poruke. Isus će nas tome poučiti: "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" (5,11-12). To znači da kršćanin nikada ne može biti poražen. On je uvijek pobjednik, bez obzira kakvo se zlo sručilo na njega.
Isto je tako i s mirom. Samo Bog može čovjeku dati mir. Mir nastaje iz Božje blizine. A u tu nas Božju blizinu uvodi upravo Duh Sveti. Zato će Isusova riječ mira, ili njoj slična ne bojte se, pratiti upravo situacije nemira i tjeskobe koje postoje u svijetu. Tako npr., u tjeskobi prvog uskrsnog jutra Isus im govori: "Mir vama" (Iv 20,19.21.26). Mir nastaje iz situacije kad znamo čiji smo, kome pripadamo, kad smo svjesni da je Bog za nas (Rim 8,31). Svijet takav mir ne poznaje. Jer ne poznaje Boga. Zato u svijetu mira nema. No, kršćanin, nošen iskustvom Duha Svetoga, ispunjen je Božjim mirom. Isus će nas upozoriti na opasnosti i nemire svijeta, ali će nas ohrabriti riječima: "To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33). Aleluja!
Krajem 60-tih godina počinje katolička Crkva - kao već prije u protestantskoj i pravoslavnoj -doživljavati stanovito duhovno buđenje, koje nazivamo "karizmatskim pokretom". Centralna srž ovoga buđenja je, da se ljudi ispune Duhom Svetim, kao je već opisano u Bibliji (U Evanđelju po Marku 1,8), Djelima apostolkim 2,1-4, 1.Poslanici Sv. Pavla Korinćanima 12, 8-10).
Što pri tom doživljavaju ljudi?
- da ih Bog osobno pozna i ljubi,
- jedan novi, življi odnos prema Bogu,
- radost susreta s Isusom u molitvi, u Bibliji i u Euharistiji,
- djelotvornu snagu Duha Svetoga u svojem osobnom životu,
- da ih duh Božji osposobljuje da mogu drugima pričati u živom Bogu i posredovati im nadu da upoznaju Isusa,
- da ih Bog obdaruje sposobnostima (darovima /karizmom) kako bi u Crkvi i u svijetu živjeli i djelovali iz kršćanske vjere.
Nauk
Ova obnova bira srednji put između konzervativizma i liberalizma u Crkvi. Osnovno zadaća ovog pokreta je pospješivanje doživljaja krštenja u Duhu Svetom a time i stvaranje življeg odnosa prema Isusu Kristu, pronalaženje osobnijeg odnosa prema Bogu.
Takvih je pokreta već bilo u katoličkoj Crkvi, na primjer Sv. Franjo Asiški, ali takve stare pokrete je duga crkvena tradicija zaboravila. "Instrument" karizmatskog pokreta je slavljenje Boga, zahvaljivanje Bogu za sve što je dao čovjeku. Hvala za to, da nas Bog hoće onakve kakvi smo. Pri tom je važna radost s kojom to činimo, ali i molitva za druge.
Što znači riječ "karizmatska"
Riječ "karizmatska" dolazi od grčke riječi "charisma", a ona od prilike znači "dar, poklon", ali se često prevodi i kao "dar mislosti". Sveti Pavao u svojim Poslanicama govori o daru milosti kojeg Bog preko Duha Svetoga daruje čovjeku. Ovaj dar milosti kao moć ozdravljenja, moć proročanstva, evident je i danas, no on nije tako spetakularan kako se na prvi pogled čini. Ozdravljenje je i to, kad čovjek oprašta čovjeku, kad nestanu naši osjećaji manje vrijednosti i naši strahovi. Moć proroštva može biti: na prijmer nekoga ohrabriti koji je trenutno u krizi, ili upozoriti prijatelja na opasnoti i ponuditi mu pomoć. Ovu karizmu, koju nam poklanja Bog, članovi tih pokreta nastoje "činiti" i na taj način služiti jedni drugima. Snagu i ljubav koja im je za to potrebna, dobivaju od Duha Svetoga. I to ne samo jednom kroz sakramenat Svete potvrde (Krizme); Duha Svetoga smijemo uvijek iznova moliti da nas ispuni i da nas "opipljivo" i čudesno, s puno ljubavi ojača za svakodnevni život.
Zašto ples, pljeskanje i dizanje ruku?
Na taj način pripadnici tog pokreta žele pred Bogom pokazati sve svoje osjećaje. Zato oni za vrijeme Mise pjevaju, plešu, pljašću, podižu ruke, kako bi Bogu pokazali svoju radost susreta s Njim. Pri tom je svatko slobodan i ponaša se na svoj način. U Bibliji ima puno primjera, kao ljudi s dušom i tijelom slave Boga:"Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim!"( psalam 47, redak 2.), ili "Dižite ruke svoje prema Svetištu i Jahvu blagoslivljajte" (psalam 134, 2), ili u posljednjem psalmu 150. "Hvalite ga zvucima roga, slavite ga harfom i citarom", ili u 2. Knjizi o Samuelu 6.poglavlje redak 14-15: "David je igrao iz sve snage pred Jahvom...". U starozavjetnoj knjizi Ezrinoj u 3. poglavlju, 11.redak: "I pjevaju Jahvi hvalu i slavu: Jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova prema Izraelu." I evo još jednoga primjera iz Djela apostolskih: " Zatim s njim uđe u hram, hodajući poskakujući i hvaleći Boga." (Dj.3, 8).
Što su o karizmatskom pokretu rekli Pape?
1.siječnja 1901 godine zazvao je Papa Leo XIII poznatim himnon "Veni Creator Spiritus" (O dođi stvorče, Duše Svet) Duha Svetoga na čitavu Crkvu i na 20.stoljeće koje je tek počelo. Upravo na taj dan 18-to godišnja djevoja jedne biblijske škole u SAD-u doživjela "krštenje u Duhu Svetom" Ovaj se događaj uzima kao početak takozvanog Duhovskog pokreta.
Papa Ivan XXIII molio je na početku drugog Vatikanskog sabora "Obnovi u naše vrijeme Tvoje čudo Duhova".
Prigodom međunarodnog Duhovskog sureta 1975 godine reče Papa Pavao VI.:"Svijetu, koji se sve više sekularizira (ovu bi latinsku riječ mogli prevesti sa:posvetuje, dakle sve se više okreće svijetu a ne Bogu) ništa nije nužnije od svjedočanstva duhovne obnove. Karizmatska obnova šansa je za Crkvu i svijet!"
Papa Ivan Pavao II. pozvao je 1998 godine sve obnoviteljske pokrete za Duhove u Rim na Trg Sv. Petra. Pro tom im je pokazao gdje i je mjesto u Crkvi i rekao:" Institucionalni dijelovi i karizmatski dijelovi Crkve jedanko su važni. Samo ta dva dijela zajedno, čine Crkvu." Obraćajući se pokretima Papa reče:" Ne zaboravite, da je svaka karzima data za dobro cijele Crkve". (kad se misli na Crkvu kao zajednicu svih vjernika, onda se piše velikim slovom, a kad se misli na crkvu kao rađevinu, malim). Ostim toga reče:"Svim ljudima želim doviknuti: otvorite se milosti Duha Svetoga. Prihvatite karizmu, koju Duh Sveti neprestano daruje, sa zahvolnošću."
Katolička karizmatska obnova ili Obnova u Duhu jedan je od crkvenih pokreta koji želi doprinijeti duhovnoj obnovi unutar Katoličke Crkve.
Cilj je pokreta posvjestiti prisutnost i djelovanje Duha Svetoga u našem svagdanjem životu.
Suvremeni karizmatski pokret započeo je u Katoličkoj Crkvi 1966. godine u Sjevernoj Americi. Spontano je nastao i rastao geometrijskom progresijom. Danas je KKO raširena po svim kontinetima u preko 200 zemalja, a ima oko 120 milijuna članova.
Darovi Duha
MUDROST: "mudar" je čovjek sposoban razlikovati važno od nevažnoga u životu; sposoban je uživjeti se u drugoga i iznutra "vidjeti" i "čuti" ono najdublje u njemu; "mudar" je čovjek sposoban u Božjem svjetlu "gledati" i "prosuđivati" cjelokupnu stvarnost.
RAZUM: "razuman" čovjek "otvoren" je i kritičan u razumijevanju sebe, svijeta i ljudi; sposoban je "čuti" i razumjeti Božju riječ koja nam se na različite načine objavljuje (osobito Riječ koja nam je objavljena u Isusu Kristu).
SAVJET: čovjek koji ima "dar savjeta" sposoban je savjetom pomoći drugome u donošenju njegova osobnog mišljenja i osobne odluke, osobito u važnim trenucima njegova života (za to je sposoban onaj koji drugoga zna "iznutra" slušati te mu se ne nameće svojim "savjetima" nego mu ostavlja mogućnost za slobodan izbor); imati "dar savjeta" znači također biti sposoban primati savjet od drugoga i, osobito, tražiti "savjet" u slušanju Božje riječi.
JAKOST: "jak" čovjek sposoban je hrabro živjeti ljudsku i kršćansku istinu; dosljedan je i sposoban izdržati i onda kad je teško vjerovati i nadati se; svoje povjerenje i svoju ljubav prema Bogu i ljudima temelji na Božjoj vjernosti i ljubavi.
ZNANJE: čovjek s "darom znanja" traži i radosno prihvaća istinu; prepoznaje i "zna" ljude, svijet i Boga u njihovoj najdubljoj stvarnosti; "priznaje" drugoga i raduje se kad nasluti bogatstvo njegove osobe.
POBOŽNOST: istinski "pobožan čovjek" živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom. Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati.
STRAH BOŽJI: "dar straha Božjega" ("strahopoštovanja") čini nas sposobnima da shvaćamo i doživljavamo Boga kao najdublju i najveću Tajnu, kao "Prisutnog" i kao "Nedostupnog" (Bog nam je "bliži od nas samih" ali nam je i neizrecivo "dalek" jer je neizrecivo "drugačiji" i "veći" od nas); biti ispunjen "strahom Božjim" znači također biti ispunjen "strahom od grijeha", tj. ne biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je "dar straha Božjega" i novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo; ljubav je pažljiva.
Sedam darova Duha Svetoga
Na osobit način se u posvetnoj molitvi koju čita biskup, odnosno djelitelj sakramenta krizme, nad krizmanicima spominje sedam darova Duha Svetoga. To su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Možda su kršćani premalo svjesni tih i sličnih darova na koje imaju pravo po sakramentu Duha Svetoga. Ljudi vjere svoje su učenje i ispite, školu i početke nekih pothvata povjeravali Duhu mudrosti, razuma i znanja. Zato je i uobičajen zaziv Duha Svetoga na početku školske odnosno akademske godine, kao i uz druge potrebe vezane za stjecanje znanja i razumijevanja. Roditeljima i odgojiteljima, ali i prijateljima i ljudima koji bdiju nad dobrom svojih bližnjih i te kako je potreban Duh savjeta. Prosvijetljeni tim Duhom bili bi više na blagoslov svojoj djeci, odnosno prijateljima. Kao da je strah zavladao svijetom, pa i ljudskim srcima. Čovjek se boji za sebe i svoje, za zdravlje i materijalno bogatstvo, boji se za sutra. Čovjek se boji drugih, boji se da mu tko ne učini nešto krivo, opako, da ga netko svojom zlobom ne ošteti. Ljudi se nažalost boje i tamnih negativnih sila gdje više nema kraja za prostor straha. Kad bi kršćani više računali s Duhom jakosti i molili za taj dar, ne bi strah vladao svijetom. Tada bi čovjek živio jedino u daru straha Božjega, tj. upravo u onom strahopoštovanju kojim ne želi povrijediti ljubav Božju, ljubav onoga koji ga najviše ljubi. To je onaj strah o kojem Isus govori: »Ne bojte se onih koji vam mogu nauditi tijelu; više se bojte da vam netko ne naudi duši, da zlo i grijeh ne ovlada vama«. Dar pobožnosti je povezan sa slatkim okusom za sveto, s glađu za euharistijom, s radošću u molitvi, sa živom željom biti u skladu s voljom Božjom.
Izvanredni darovi Duha Svetoga - karizme
Novi zavjet govori i o izvanrednim darovima Duha Svetoga. Izvanredni su zato što nisu nužno potrebni pojedincu za njegovo spasenje (dok su redoviti darovi potrebni i darovani svakom pojedincu koji u srcu nema zapreke za te darove), ali su potrebni Crkvi za njezino djelovanje i radosno svjedočenje. Kod tih darova se na osobit način osjeća da Duh Sveti puše gdje on hoće, a ne gdje mi to želimo, kada on to hoće, a ne mi. U toj slobodi Crkva je uvijek računala s pojedincima i zajednicama koje su bile otvorene takvim karizmama i time osvježivale život kršćana novim izazovima. Poznati su karizmatski likovi i njihova djela u povijesti Crkve, kao npr. sveti Augustin, Benedikt, Franjo Asiški, Dominik, Katarina Sijenska, Filip Neri, Don Bosko, Mala Terezija, Majka Terezija i mnogi drugi. Oni su pokrenuli vjernike svoga vremena i s njima su mnogi našli put do oduševljenog kršćanstva.
I danas ima pojedinaca i grupa, pokreta u Crkvi, koji nošeni svjetlom i silom Duha Svetoga svjedoče o snazi Božje ljubavi. Mnogi otkriju na taj način dar molitve, čak i molitve u jezicima, tj. neizrecivog tepanja povezanog s darom Duha posinovljenja kojim tepamo Bogu Ocu riječju Abba. Pojavljuju se vjernici koji osjećaju unutarnji govor i imaju potrebu izreći za dobro drugih proročku riječ koja odzvanja najprije u njihovim dubinama. Događaju se čudesa po molitvi pojedinaca i skupina, pa i čudesna ozdravljenja. Takve je darove teško stručno i znanstveno provjeravati, ali Crkva nije nikad bila lišena tih darova, a mnogim zajednicama to su izvor dubljeg duhovnog života i blagoslova.
Plodovi Duha Svetoga
Ipak je najvažnije ono što Isus poručuje: po plodovima ćete ih poznati. Svako oduševljenje za Krista, iskreni život po programu sakramenta krštenja i krizme, mora uroditi plodovima koji se osjećaju i vide. To su plodovi Duha Svetoga jer su direktno povezani s njegovim nadahnućima i njegovim svjetlom i snagom. Kod svetog Pavla u poslanici Galaćanima (5,22-23) imamo niz takvih plodova koji bi se očito mogao o proširiti. To su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Oni su prepoznatljivi u konkretnom životu svakog vjernika i bez takvih plodova, a osobito bez ljubavi koja je i dar i karizma i plod Duha Svetoga svi bismo bili kao mjed što zveči i ništa drugo.
Zvjezdan Linić:
"Tko god iz vjere i otvorena srca prima sakrament potvrde postiže na stanovit način i pravo na osobite darove Duha Svetoga. Pored već nabrojenih (dar Boga Oca, dar proroštva, dar Crkve), može se posvijestiti da su tu i darovi koji spadaju na identitet čovjeka kršćanina, pa onda i člana Katoličke Crkve. To je dar euharistije, dar Božje riječi (računa se na svjetlo Duha Svetoga u čitanju i razumijevanju Svetoga pisma), dar prisutnosti blažene Djevice Marije u Crkvi, dar čudesnog znaka jedinstva što ga katolici vide u Svetom Ocu kao nasljedniku svetoga Petra, kao i mnogo drugog.
